Manja slova Veća slova RSS

Pitajte predsjednika

Pitajte predsjednika

>

Intervju predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića za poljski dnevni list "Gazeta Viborča"

Datum objave: 28.04.2005 19:54 | Autor: Intervjui

Ispis Štampaj stranicu


PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE MILO ĐUKANOVIĆ ZA POLJSKI DNEVNI LIST GAZETA VIBORČA

Gžegoš Latušinski: Gospodine Predsjedniče, kad sam išao kolima iz Beograda prema Podgorici, prelazio sam granicu između Srbije i Crne Gore sa pasoškom i carinskom kontrolom, a u Crnoj Gori morao sam sa dinara da pređem na euro. Sve to svjedoči da je Crna Gora već odvojena od Srbije i u teritorijalnom i u ekonomskom smislu, da je između ove dvije republike sad veza postala daleko labavija nego ranije. Što treba popraviti u odnosima između Srbije i Crne Gore, da bi taj savez mogao i dalje da se održi?

Milo Đukanović: Odnosi između Crne Gore i Srbije sada su u fazi intenzivnog oporavka. To znači da smo najteži period ostavili za sobom, a to je period u kome je Milošević bio na vlasti u Srbiji. U dugoj istoriji crnogorsko-srpskih odnosa, period Miloševićeve vladavine bio je karakterističan po tome, što su odnosi između ta dva naroda dovedeni, na najnižu moguću tačku, na tačku, u kojoj je sukob lebdio u vazduhu. U to vrijeme, Milošević je crnogorskoj demokratiji pretio ratom, želeći da se sa nama obračuna zloupotrebom zajedničke vojske, koja je tada bila u funkciji očuvanja njegove diktature. On je želio oduzeti Crnoj Gori državni identitet i pretvoriti je u jedan obezličeni dio Srbije. Mi smo se, logično, tome usprotivili, jer je Crna Gora stara evropska država, koja je baš kao i Srbija, bila međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878.godine. Suprotstavili smo se, jer smo smatrali da Crna Gora ima pravo na slobodan izbor svoje budućnosti, a taj izbor smo vidjeli u ujedinjenoj evropskoj civilizaciji.
Braneći se od Miloševićeve politike, mi smo posegnuli za repertoarom odbrane, koji je uključio izgradnju određenih, veoma važnih, samostalnih institucija u državi Crnoj Gori. Vi ste dio toga primijetili. Dakle, najprije smo uveli marku pa potom euro, ustanovili svoju Centralnu banku, osnovali svoju Upravu carina, uveli svoj poreski i spoljnotrgovinski sistem i potpuno odvojenu spoljnu i bezbjednosnu politiku.
Nakon što je došlo do demokratskog preokreta u Srbiji, smatrali smo da bi najlogičnije bilo dovršiti proces disolucije bivše Jugoslavije. Dakle, da bi trebalo poći od faktičke nezavisnosti Crne Gore i Srbije, s kojom smo dočekali kraj treće Jugoslavije, i da, iz te perspektive, dvije nezavisne i prijateljske države uđu u integraciju evropskog tipa, koja bi počivala na zdravim osnovama, a ne na nekoj novoj vještačkoj konstrukciji.
Predložili smo to našim partnerima u Srbiji. Nažalost, oni nijesu imali razumijevanja za takav prijedlog, već su i dalje bili zagovornici očuvanja zajedničke države. Pokušali smo da ih ubijedimo da je to nerealna i teško održiva konstrukcija, na kojoj ne možemo zasnovati zdravu budućnost naših međusobnih odnosa, niti zdravu integracionu politiku čitavog regiona. Obrazlagali smo to različitim argumentima, između ostalih i time da ni u Evropi, niti šire ne postoji institucionalni aranžman takvog tipa. Nema više dvočlanih federacija, posebno ne sa takvim disproporcijama, kakve su između Crne Gore i Srbije. Uz to, nemoguće je vraćati unazad točak istorije ...

G.Ł.: Kako to razumjete?

M.Đ.: Ako je, braneći se od Miloševića, Crna Gora već stvorila infrastrukturu nezavisne države, teško je očekivati, da bi, samo zbog pozitivne promjene u Beogradu, dakle promjene, koja je dovela na vlast demokratske strukture, bila spremna da se odrekne prava na upravljanje sojom budućnošću. Uz to, nesumnjiva okolnost da smo iz treće, Miloševićevske Jugoslavije, izašli sa dva različita ekonomska sistema upućivala je i na različitost razvojnih prioriteta. Srbija, kao industrijska i agrarna zemlja, imala je logičnu potrebu da vrlo postupno vodi proces tranzicije i prelaska na tržišnu ekonomiju. Valjalo je pomoći njenom agraru i njenoj industriji da se oporavi od višegodišnjih sankcija, rata sa NATO paktom i od svega onoga, što joj je Milošević ostavio u nasljeđe.
Za razliku od Srbije, Crna Gora svoju ekonomsku budućnost vidi u sektoru turizma i usluga. Zato smo imali potrebu za što bržim otvaranjem prema našem okruženju, kroz politiku potpune carinske otvorenosti i niske zaštite naše privrede, kako bi obezbijedili što brži priliv turista i drugih partnera koji bi nam pomogli da razvijamo i unapređujemo naš sektor usluga.
Te razlike su nas upućivale na zaključak, da ne treba forsirati državnu zajednicu, nego model dvije države sa maksimalnim razumijevanjem, prijateljstvom i otvorenošću. Nijesmo uspjeli da ubijedimo u to naše partnere iz Srbije i, kao što znate, uslijedio je dijalog uz posredovanje Evropske Unije, koju je personifikovao gospodin Solana. U tom dijalogu smo došli do jedinog mogućeg kompromisa u tom trenutku. To je kompromis koji je sadržan u Beogradskom sporazumu, od 14 marta 2002 godine, koji sada implementiramo.

G.Ł.: Da li Beogradski sporazum zadovoljavao je i zadovoljava obe strane?

M.Dj.: I dalje smatram sljedeće: ukoliko zaista težimo stabilnosti koju Evropa proklamuje kao svoj ključni cilj na Balkanu, onda se svi zajedno, na čelu sa Evropskom Unijom moramo zapitati, da li je ispravna politika, koja je zasnovana na pretpostavci, odnosno predrasudi, da je državna zajednica Srbije i Crne Gore faktor stabilnosti zapadnog Balkana? Ja mislim da nije. Demokratska i proevropska Srbija treba da bude faktor stabilnosti na Balkanu. A da bi Srbija bila demokratska i proevropska, mora biti samostalna. Mora prestati da ima ambiciju da upravlja drugima i da uređuje život drugima. Ne kažem da je to preokupacija svih u Srbiji i vjerujem da je iskrena orjentacija demokrata u Srbiji da Srbiju učine demokratskom.
Zato smatram da treba izvući tepih ispod nogu nacionalistima u Srbiji. Treba im uskratiti iluziju da danas mogu upravljati Crnom Gorom, sjutra možda Republikom Srpskom, prekosjutra ko zna kojim prostorom. Ta iluzija će se najefikasnije uskratiti ukoliko Srbija postane nezavisna i ukoliko se usredsrijedi na ono što je njen demokratski preobražaj.

G.Ł.: Znači to, da sada hoćete izvjesit Crnu Goru iz zajednice SA Srbijom?

M.Dj.: Smatram da mi u Crnoj Gori najbolje možemo upravljati svojom evropskom budućnošću. Isto tako smatram da Srbija najbolje može upravljati svojom budućnošću. Ukoliko Srbija bude posvećena sebi, onda je to garancija, da će Srbija biti demokratska, da će biti proevropska i da će samim tim biti realan faktor stabilnosti na Balkanu.
Mi našim partnerima u Srbiji i danas nudimo prijedlog da revidiramo postojeći sporazum i da idemo ka stvaranju saveza dvije nezavisne i međunarodno priznate države.
Ako nema saglasnosti oko toga, onda ostajemo pri onoj politici, koja počiva na saglasnosti postignutoj Beogradskim sporazumom, prema kojoj ćemo u državnoj zajednici provesti trogodišnji prelazni period, a nakon isteka ovog trogodišnjeg aranžmana, mi ćemo ići na referendum o državnopravnom statusu Crne Gore.

G.Ł.: Jedan dio stanovništva Crne Gore teži ka potpunoj državnoj samostalnosti, ali isto tako postoji tu još uvijek jaka težnja za očuvanjem zajednice sa Srbijom.Da li se plašite poraza?

M.Đ.: Mislim da je Vaše zapažanje sasvim na mjestu. Ako sagledavamo koje su prednosti koje je donio Beogradski sporazum, onda je evidentno da nam je on pomogao da padnu tenzije na relaciji Beograd-Podgorica. Pitanje odnosa Crne Gore i Srbije je demokratsko i razvojno pitanje, ali definitvno, više nije bezbjednosno pitanje. Isto tako, ovaj prelazni period je pomogao da se unutar same Crne Gore racionalizuju strasti povodom državnog statusa. Sada ljudi o tome razmišljaju sa više racionalnosti i manje emocija. Ne bih rekao da su emocije na tu temu sasvim iščezle, podjele su i dalje prisutne, ali su one manje izražene, nego u prethodnom periodu, nego recimo, 2001 godine. Mislim da se klatno raspoloženja građana pomjera u korist nezavisnosti i u korist prava na upravljanje svojom budućnošću.

G.Ł.: Da li ste u to sigurni? Mene, recimo, zabrinjava činjenica da su sada u Crnoj Gori postale dvije pravoslavne crkve, jedna crnogorska, druga srpska. Da li će to zaoštriti situaciju?

M.Đ.: Politizovana uloga crkve u političkom i društvenom životu i Srbije i Crne Gore doprinosi podržavanju i narastanju problema na političkoj i društvenoj sceni i Srbije, i Crne Gore, bez obzira, što je Ustav jasno postavio odnos države i crkve. Vjerujem da i sami primjećujete veoma politizovanu poziciju crkve, posebno u Srbiji, a posljedično i u Crnoj Gori. Bilo je nekoliko parekselans političkih pitanja na političkoj sceni Srbije, a prvi subjekt, koji se izjašnjavao o tim pitanjima, bila je Srpska pravoslavna crkva. Kao primjer ću navesti samo pitanje učešća Srba na izborima na Kosovu. Prije toga na dnevnom redu crkve bilo je pitanje izbora himne u Crnoj Gori.
Uplitanje crkve u politička pitanja u Crnoj Gori se manifestuje tako što danas Srpska pravoslavna crkva vodi bitku protiv crnogorske državnosti i protiv crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Pogledajte rezultate istraživanja javnog mnijenja u Crnoj Gori u posjednih par godina. Uočićete jedan paradoks da lider prosrpskog političkog bloka u Crnoj Gori nije nijedan od političara, lider je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, gospodin Amfilohije. Dakle tako ga doživljava prosrpska politička javnost u Crnoj Gori.
Smatram da je to veoma loše za demokratiju, veoma loše za samu crkvu i da je svakako destruktivno u odnosu na ono, što su strateški državni ciljevi i interesi i Srbije i Crne Gore.

G.Ł.: Ali, nadam se, da vi vidite neko svijetlo u ovom tunelu?

M.Dj.: Nažalost, u Srbiji se stvari jako sporo mijenjaju. Milošević je bio samo eksponent određenih društvenih struktura koje su bile i nažalost ostale centri političke moći: mislim na Crkvu, Akademiju i na određene bezbjednosne strukture. Ja sam uvjeren da upravo te strukture ne dozvoljavaju savremenoj Srbiji da se demokratizuje i da ostvari svoje evropske interese.

G.Ł.: Kad sam bio u Ulcinju kraj albanske granice, tamošnji Albanci, na primjer, nisu htjeli sa mnom razgovarati na crnogorskom. Da li to već nagovještava jedan novi problem za Crnu Goru, problem dozrijevanja albanskog nacionalizma i tu? Kad bi se, recimo, Crna Gora osamostalila, ne mislite, da to bi moglo ohrabriti crnogorske Albance, kao što je bio slučaj sa njima u Makedoniji, da odcijepe jedno parče zemlje od i ovako male Crne Gore?

M.Đ.: Ne plašim se toga. Podsjetiću da je Crna Gora jedina država na prostoru bivše Jugoslavije, gdje se nije ratovalo tokom poslednjih petnaest godina. Svuda oko nas do nedavno su bješnjeli vjerski i nacionalni sukobi, a u multietnička i multivijerska Crna Gora je bila oaza za izgnanike sa svih prostora ex-Jugoslavije. U jednom trenutku u Crnoj Gori je bilo sto dvadeset hiljada izbjeglica, Muslimana, Albanaca, Srba - svih sa različitih prostora. To je dvadeset posto našeg ukupnog stanovništva. Zamislite samo kada bi Ameriku, Rusiju, Poljsku ili neku drugu veliku državu zapljusnuo talas izbjeglica koji bio ravan petini njihovog ukupnog stanovništva.
Ispričao sam sve ovo da bi Vaši čitaoci shvatili da je politika multietničke zajednice u Crnoj Gori politika koja ima svoju tradiciju, svoje duboke korenje. Nije to politika ni od danas ni od juče, to je politika koja ima svoje utemeljenje u viševjekovnoj tradiciji Crne Gore.
Naravno, pitanje odnosa prema manjinama je uvijek živo pitanje, uvijek prisutna nužnost primjene novih, viših standarda, koje treba poštovati. Takođe ne smijemo smetnuti s uma da je i dalje otvoreno pitanje Kosova, koje potencira albanski problem na Balkanu. Svjesni smo toga, ali isto tako smo svjesni da smo jednom dobrom, blagovremenom politikom odnosa sa manjinama uspjeli da neutrališemo loše posljedice otvorenosti kosovskog problema po Crnu Goru. Uvjeren sam da ćemo umješnošću državne politike i u narednom periodu čuvati i unapređivati multietnički život u Crnoj Gori.

G.Ł.: Gospodine predsjedniče, kakav je bio po vašoj procjeni uzrok raspadanja bivše Jugoslavije i ko je bio kriv za to da to raspadanje dovelo do tako žestokog rata?

M.Đ.: Za mene nema dileme, uzrok raspada ex-Jugoslavije i uzrok ratova na tom prostoru je bio nacionalizam, i bez obzira, što taj nacionalizam bio policentričan, mislim, da je najveća specifična odgovornost bila na strani srpskog nacionalizma, koji se ispoljio kao hegemonizam, kao namjera da se uređuje život u drugim državama.
Interesantno je poređenje između uloge Srbije u raspadu SFRJ i uloge Rusije u raspadu Sovjetskog Saveza. Pa blizu tridesetak miliona Rusa ostalo je van granica Rusije. Ne vjerujem da i tamo nije bilo ideja da bi Rusija trebala ponovo da osvoji te teritorije. Međutim, Rusija je imala mudrosti da se na drugačiji način pobrine o svojoj manjini koja je ostala da živi na prostorima drugih država, nekada sovjetskih republika. Srbija je krenula drugim putem. Krenula je da odvaja dijelove Hrvatske - epilog je da su Srbi iseljeni iz Hrvatske. Krenula je zajedno sa Tuđmanovom Hrvatskom da dijeli Bosnu - epilog je spaljena Bosna sa mnogo poginulih ljudi. Krenula je da svojata Crnu Goru i Makedoniju Crna Gora je na korak do formalne nezavisnosti, a Makedonija je formalno nezavisna i na putu ka Evropskoj Uniji. U međuvremenu se nadležnost u odnosu na Kosovo preselila iz Beograda u Njujork. Srbija je doživjela i teško ekonomsko poniranje i danas je, nažalost, zajeno sa Crnom Gorom u državnoj zajednici, koja je ubijedlivo na repu evropskih procesa.

G.Ł.: A što mislite o Vojvodini? Tamo se rađaju neke probleme, pogotovo sa vojvodinskim Mađarima. Da li ne prijeti to destabilizacijom Vojvodine?

M.Đ.: Ne bih rekao da je to, makar u ovom trenutku, pitanje koje bi svojim inzenzitetom izazivalo visoku zabrinutost. Očito tamo je bilo određenih događaja, koji su ocijenjeni kao pojedinačni incidenti. U Vojvodini je, takođe, došlo do ozbiljne promjene strukture njenog stanovništva zahvaljujući svim migracijama, koje su se dogodile kao posljedica raspada ex-Jugoslavije. Mislim da to unosi pomalo nemira među ljude koji žive na prostoru Vojvodine, koji su inače poznati kao veoma miroljubivi, tolerantni i vrijedni.
Iskreno se nadam da će Srbija, poučena iskustvom Kosova, gdje se i danas plaća visoka cijena dugog ignorisanja tog problema, smoći snage da sada ažurno reaguje na ove incidente i da stvori uslove da Vojvodina nastavi da bude ono, što je uvijek bila, ne samo u Srbiji nego zajedno sa Slovenijom u ex-Jugoslaviji, a to je lokomotiva razvoja.

G.Ł.: U svim postkomunističkim zemljama proces tranzicije izaziva mnoge ekonomske, društvene i političke probleme. Kako ta tranzicija protječe u Crnoj Gori, kakve izaziva teškoće, što je već postignuto, a što još predstoji?

M.Đ.: I Crna Gora je, kao i Srbija, u procesu zakašnjele tranzicije. Desetak godina smo izgubili u iracionalnim, balkanskim sukobima. Zbog toga smo sada, nažalost, na repu moderne Evrope. Danas ne zaostajemo samo za razvijenim, nego svim evrospkim državama.
Kad je riječ o ekonomiji: Imamo stabilan rast privrede, rast izvoza i zaposlenosti. Na kraju 2004 godine inflacija će biti ispod 3%, budžetski deficit će biti 2,8 % - dakle, i jedan i drugi podatak pokazuju, da smo se približili onome, što su pokazatelji eurozone. Imamo vrlo intenzivan rast investicija, uglavnom državnih investicija u infrastrukturu, kaje treba da nam obezbjede punu valorizaciju naših turističkih potencijala. Investicije u infrastrukturi su istovremeno pobudile interesovanje privatnih investitora, koji vrlo intenzivno ulažu u hotelske kapacitete, tako da je ovogodišnja ljetnja sezona bila mnogo bolja od prethodne, a očekujem da će se pravi novi kvalitet vidjeti u ljeto 2005 godine.

G.Ł.: Da li ovaj proces u Srbiji odvija se puno sporije?

M.Đ.: Nažalost, mislim da uzlet reformske, demokratske i proevropske politike, koji je u Srbiji personikovao gospodin Đinđić, nasilno i tragično je prekinut njegovim ubistvom. To nipošto ne znači da je Srbija zaustavljena na svom evropskom putu, ali je tim ubistvom izgubila izuzetnog lidera, od čega se još oporavlja.
Oficijelna državna politika Srbije ne pokazuje dovoljnu odlučnost da ostvari pretpostavke svoje evropske i evroatlantske integracije. Kad to kažem imam u vidu njihovu nespremnost na saradnju sa Haškim tribunalom.
Za mene to pitanje ima jedan bitan aspekt: da li postoji spremnost za suočenje sa svim onim, što se događalo u skorašnjoj prošlosti. Ako spremnost postoji - to daje nadu da se u budućnosti neće ponoviti isto, i da ćemo se pobrinuti za dobre odnose sa susjedima. Ali ako nema takve spremnosti, onda je to vrlo loša poruka svijetu.
Zato mislim da će državna politika Srbije, u narednom periodu, kroz saradnju sa Haškim tribunalom morati da pokaže iskrenu spremnost da se suoči sa onim, sto je odgovornost za događanja u prethodnom periodu i da doprinos onoj projekciji, o kojoj sam govorio, a to je da država Srbija kao najveća država na zapadnom Balkanu bude stožer jedne zdrave saradnje i realizacije evropske politike u ovom regionu.

Razgovarao je Gžegoš Latušinski
U Podgorici, decembar 2004.godine